Paradoks europskog tržišta: Zašto skupi prirodni plin i dalje određuje cijene električne energije?

Posljednjih godina Europa prolazi kroz energetsku revoluciju. Udio električne energije proizvedene iz jeftinih obnovljivih izvora – sunca i vjetra – doseže povijesne vrhunce. Unatoč tome, na računima za električnu energiju i dalje se susrećemo s visokim iznosima koji prate kretanje cijena prirodnog plina na svjetskim robnim burzama. Kako je moguće da jeftina zelena energija nije pojeftinila struju za sve? Odgovor leži u tržišnom mehanizmu zvanom Merit Order (poredak izvora prema graničnim troškovima).

Kako funkcionira Merit Order?

Europsko veleprodajno tržište električne energije funkcionira na principu jedinstvene cijene za cijelu mrežu u određenom satu (tzv. pay-as-cleared model). Sve dostupne elektrane nude svoju struju na tržištu po cijenama svojih troškova proizvodnje. Tržište ih zatim svrstava od najjeftinijih s najnižim operativnim troškovima (granični troškovi) do najskupljih.

Tipičan redoslijed izgleda ovako:

1. Obnovljivi izvori (sunce, vjetar, voda): Operativni troškovi su gotovo nula (gorivo je besplatno).
2. Nuklearne elektrane: Niski troškovi goriva i stabilna bazna proizvodnja.
3. Elektrane na ugljen: Viši troškovi zbog cijena ugljena i emisijskih jedinica (EUA).
4. Plinske elektrane: Najviši operativni troškovi zbog cijena prirodnog plina i emisijskih jedinica.

Tržište postupno prihvaća ponude najjeftinijih izvora dok ne pokrije ukupnu potražnju mreže za taj sat. Ključno pravilo glasi: Tržišnu cijenu za sve odabrane elektrane određuje najskuplja elektrana koja byla potrebna za zadovoljenje potražnje. Ta posljednja uključena elektrana naziva se granična ili završna elektrana.

Zašto onda plaćamo cijenu plina?

Tijekom sunčanih i vjetrovitih dana s niskom potražnjom, obnovljivi izvori i nuklearna energija mogu pokriti cjelokupno opterećenje. U tim satima veleprodajne cijene električne energije na burzi padaju na nulu ili čak u negativne vrijednosti.

No, čim padne večer, sunce zađe, vjetar utihne i ljudi se vrate kući (večernja špica), potražnja u mreži naglo raste. Jeftini izvori više nisu dovoljni. Operator mreže mora uključiti elektrane na ugljen i na kraju **plinske elektrane**, koje se mogu vrlo brzo pokrenuti kako bi isporučile megavate koji nedostaju.

U tom trenutku plinska elektrana postaje granična jedinica. Budući da su plin i emisijske jedinice skupi, plinska elektrana može ponuditi svoju struju npr. za 150 €/MWh. Prema pravilu Merit Order, ova završna cijena od 150 €/MWh plaća se **svim** aktivnim proizvođačima – čak i onima koji struju jeftino proizvode iz nuklearne ili solarne energije.

Put do jeftinije struje: Skladištenje i fleksibilnost

Sustav Merit Order dizajniran je kako bi potaknuo izgradnju najjeftinijih izvora proizvodnje (jer oni ostvaruju najveću dobit kada cijene određuje skupi plin). Međutim, kako bismo se oslobodili ovisnosti o skupom plinu, moramo riješiti pitanje skladištenja energije.

Ako izgradimo dovoljno baterijskih spremnika i reverzibilnih hidroelektrana, moći ćemo višak jeftine struje od podneva sačuvati za večernju špicu. U tom scenariju nećemo morati pokretati plinsku elektranu navečer, već ćemo prazniti baterije. Granična jedinica koja određuje cijenu tada će biti jeftinija baterija ili vjetroelektrana, a tržišne cijene znatno će pasti.

Želite li u stvarnom vremenu pratiti koji izvori (nuklearni, ugljen, plin, obnovljivi) trenutačno pokrivaju potražnju i kako se kreću spot cijene? Otvorite našu interaktivnu aplikaciju EnergyDataDesk App.